Vrhunski dizajn kućne radinosti

 Nedavno sam naišla na članak „Lažne rasprodaje i fobije od prodavača“ u hrvatskim dućanima. Po naslovu sam se baš obradovala što je konačno netko „relevantan“ napisao članak o tome, ali onda sam pročitala članak.

Dok se sa samom tezom, odnosno namjerom članka moram složiti s autorom, ipak mislim da se radi o činjenicama koje su poznate i jasne većini odraslih osoba u RH već dulje vrijeme. Ništa nova nam nije rečeno, niti sam iskreno na kraju krajeva shvatila šta tim člankom želi poručiti čitateljstvu osim da idu kupovat dizajnerske krpice van Hrvatske.... Vjerujem da ljudi koji nose dizajnerske krpice iste ionako ne kupuju ovdje, ali opet, ne krećem se u takvim krugovima pa neću donositi zaključke naprečac.

Ono što sam ja ipak izvukla iz članka, izvukla sam potpuno pristrano i sa gledišta nekog tko direktno proizvodi ono što i osobno dizajnira, a vjerujem da će svim „kućnim dizajnerima“ koji će čitati taj članak zazvoniti iste asocijacije.

Dakle, na kraju krajeva, preporuča kupnju dizajnerske robe, u dizajnerskim dućanima u svijetu gdje se još uvijek respektira kupac. A zašto? Jer je kvalitetna, jer kupca tretiraju kao blago i jer dobro znate u šta ste uložili svoj teško zarađen novac.

Da li vas to podsjeća na još neke dizajnere i prodavače? Neke sitnije ribe, bez dućana u centru Londona, bez studija u Milanu, bez djelatnika koji danonoćno rade na provođenju vaših ideja, bez marketinškog tima za promociju istih i bez svog luksuza koji dolazi uz brendiranje vlastitog imena na svjetskoj razini?

Ima tamo nekih sanjara koji kvrče prste, bodu se iglama, gube oči i očice jer je već gluho doba noći ali hoće završiti „samo još jedan red“ jer im je ideja tu, odmah tu, na vrh prstiju i moraju je dovršit! Jednostavno moraju, još danas! Da ne pobjegne. Sami pomno proberu materijal, unesu i srce, i dušu, i oči, i prste, i izvinutu kičmu u nešto čime se ponose do neba, i objave na svojim skromnim blogovima, stranicama, FB profilima i nadaju se pozitivnim reakcijama.

Jedine osobe koje u tome vide nešto posebno su osobe koje dijele isti interes i znaju točno koliko je unijeto u svako to „malo“ djelo. Ostali odu u HM, Zaru, Accessorise, Six ili sl. i kupe isto što nosi ostatak grada. Zašto? Zato jer to nosi ostatak grada.... I plate preskupo i požale nakon par pranja i bace, i opet odu u iste dućane, po istu kvalitetu, za isto previsoku cijenu. I neka.

To se neće promijeniti. Bar ne tako skoro. Ali to ne znači da pomaka nema. I da nema svakim danom sve više mladih koji se okreću svojim rukama i time nauče cijeniti i tuđih ruku djela. Što ih više slučajno srećem, to mi se više vraća vjera.

Ključ uspjeha u svakoj prodaji je uvjeriti što veću količinu ljudi da je vaš proizvod nešto što svi trebaju/moraju imati. Mi, „kućni dizajneri“, to često nemamo u sebi. Naša je strast stvoriti, srce nam poskoči kad se i drugima svidi, a prodaja je šlag na torti. Makar često papamo tu tortu bez šlaga svejedno uživamo u svakom grizu :-)

Svaka usporedba kućne radinosti s vrhunskim dizajnom ovdje je namjerna pa makar se svi vrhunski dizajneri okretali u svojim grobovima, u svojim dizajnerskim krevetima, u svojim limuzinama na putu na revije, na svojim facelift tretmanima ili gdje god drugdje se trenutno nalazili. Oni koji se sjete da su i sami krenuli od kućne radinosti neće se ni okrenuti. A neće ni pročitati ovaj blog, tako da sam bez brige :-)