11. ruj 2012.

It's a bittersweet symphony, this life


Dugo me nije bilo. Zaokupi čovjeka život i nekako teško nađe vremena za ono što mu čini zadovoljstvo.
Nije dugo trajala moja odsutnost od bloga, a opet je trajala predugo. Dođe period kad se treba pobrinuti za realnost i čovjek se malo zagubi. Pa zaboravi živjeti. Onda se u jednom trenu okrenete oko sebe i pitate se: "Zašto meni ovi ljudi troše živce?" ili "Tko to mene trenira?" 
Jel se i vi to često zapitate?
Znači, radiš nešto što te manje ili više zanima(nekad i uopće ne) s ljudima koji ti češće iscijede svu pozitivnu energiju nego učine neko dobro i to samo da bi vam platili da bi vi mogli uzeti te novce pa platiti drugima istim takvima.

I onda mi sjevne ona stara:
'Cause it's a bittersweet symphony, this life
Trying to make ends meet 
You're a slave to money then you die"

A nekad se desi nešto što vas sjeti da to nije početak i kraj. Nego ste samo kratko skrenuli (i doslovce i figurativno:-)). Al onaj grmovit put kojim se rijetko kroči još nije daleko i uvijek se može nastaviti njime. Meni se to desilo jučer u vidu moje PRVE PRODAJE NA ETSY!
Baš kad sam gotovo i zaboravila da tamo još imam aktivne artikle .... dobijem mail s obavijesti da mi Etsy čestita na prvoj prodaji. Yipieyayekayo! Ode boemska trakica preko oceana!



Mislim, realno gledajuć, mail s obavijesti da sam dobila na Lotu bi me možda više razveselio :-), ali nećemo sad cijepidlačit.

Ne radi se o nekoj zaradi, ne znam ni bi li mi pokrilo troškove materijala i shippinga, ali radi se o šamaru. Da, baš upravo o šamaru.
Kad me krenulo pčelinje odrađivanje nečega za nekoga... opalila mi karma šamar i rekla: 

"I'll take you down the only road I've ever been down
You know the one that takes you to the places where all the veins meet yeah".
(I opet budimo realni, nije to rekla karma nego The Verve, ali pogodiše u sridu.)

Đabe svo to Borg-ovsko zujanje da "dobijemo da bismo dali" ako se bar nekad za dušu ne napunite pozitivom pomoću jedne kukice i pripadajuće niti.

Skidam kapu onima koji nisu radili ni dana u životu jer se bave onime što vole.
Skidam kapu onima koji si mogu priušiti da rade samo za svoju dušu.
Skidam kapu onima koji u strci oko preživljavanja nađu vremena i za život.

Skidam kapu i ostajem u nadi da ću je jednog dana iz istih razloga skidati i kad pogledam u ogledalo.

A do tada vam ostavljam jednog pjesnika asfalta koji me tu i tamo onako probudi iz realnosti u život....