Malo zraka pod suncem

Mislim da je seoba mog malog proizvodnog pogona na sunce bila pun pogodak! Odugovlačila sam s tim potezom iz uvjerenja da će me sve dekoncentrirati. Zapravo pod ovim komadom neba pod kojim se trenutno nalazim i nije teško biti dekoncentriran. Zapravo i ne toliko dekoncentriran koliko koncentriran na mir i tišinu. Čudno, jer nije baš toliko rijetko naseljeno, prvi susjedi su odmaknuti svakih par metara, ali opet.... svi očito u isto vrijeme uzmu vremena da sjednu i .....  jednostavno dišu. 

Ima toliko mirnih nedjelja da to često bude čak sablasno jer usred dana daje dojam kao da nema žive duše u gradu. Nekad me to frustriralo jer me smetalo što je to jedan od onih gradova u kojima možeš prošetat cijelim gradom a da sretneš 2-3 osobe uvrh glave. Sad mi upravo to daje zraka. 

Nemojte me shvatiti krivo, ovo nije mjesto u kojem se vidim narednih 50ak godina....daleko je previše zapelo u mentalitetu iz kojeg samo sebi ne dozvoljava da se istrgne i ne nudi gotovo ništa mladom čovjeku što će mladi odavde vidjeti tek kad bar na kratko odu živjeti negdje drugdje i vide što sve svijet nudi. Nije idealno za one koji žele nešto stvoriti i koji teže pokretu, novostima, izazovima, naročito za one koji žele naprijed onime što njihove ruke mogu i njihove glave znaju. 

Ali za sjest na balkon i disati usred ovih brda....... za to jest idealno. Za doći nekad čisto da si čovjek uzme zraka za dalje......

Da ne duljim, ja sam eto sjela na balkon i udahnula, pa pročistila ujedno i moždane kanaliće i našla volje za nastavak jednog od onih zaostalih radova iz prošlog posta. Treba to, jedan po jedan privesti kraju još dok ima zraka i zelenila. A možda usput ulovim i koju nijansu bronce na svojoj sad već gotovo prozirnoj koži. 

I dok su se neki puni novopronađenog zanosa marljivo bacili na proizvodnju novih čupavih čudesa, drugi su odlučili da je upravo idealno vrijeme za, ni pet ni šest, nego ubit oko. OPET.

I tako, to vam je moje malo društvance s balkona. 


Nevjerojatno stara i izdržljiva papiga kojoj je neko u nekom trenutku rekao "Sokole!" pa joj se to nalijepilo kao ime. Koja nije dobrovoljno izašla iz krletke od dana kad smo je u nju stavili i koja demonstrativno čupa komadiće svakog prekrivača koji joj stavimo kao zaštitu i time gađa psa kad spava negdje u blizini. 


Drugi član ekipe je pas koji pojam vjernosti uzima kao jako ozbiljnu stvar i prati me u stopu kud god krenem pa sjedne i čeka kud se dalje ide, ili u slučaju da dulje ostanem jednostavno zaspe i čeka. Mali lovački pas koji nikako ne može shvatiti poantu kokoši kao ptice koja ne leti jer koliko god utrčava među njih, one uporno ostaju na tlu, samo izbezumljeno skakuću i vrište ko da je provociraju. Pas koji pretrčava dvorište i cestu kad vidi psa u blizini da ga otjera sa svog teritorija, ali do mačaka dotrči da bulji i njuška ih i ne shvaća zašto nit bježe, nit se boje, nit se igraju. Pa odustane.
I kao zadnji član društva, čudna cura koja se na 30 stupnjeva sunča i usput plete vuneni ogrtač za "kad zahladi", ali nju već znate :-)


Do idućeg posta, podrav od društvanca čudaka s balkona!