Problem sa heklanjem jest to što jednom kad vam bodovi, mustre i sheme uđu u žile, i ne morate više toliko često brojati i paziti svaku nit (a desi se s vremenom svima), imate previše vremena za razmišljanje.Ima tako dana kada uzmem radit neku jednostavnu kapicu i u transu nabadanja jednostavnih i dvostrukih bodova ukrug imam potrebu preispitivati svašta, pa s time dođem često do strašnih spoznaja.
Tako sam eto nabola jednu temu koja me toliko zaintrigirala da sam morala pustiti kapicu i ići sve brzo podijelit s vama i prije nego podijelim i kapicu.
Radi se dakle o sljedećem:
Kako se desi da s godinama imate sve više stvari a sve manje ljudi u svom životu?
Primjerice kod mene se od nekog veeelikog društva i strašno širokog kruga poznanstava smanjilo sve na goli minimum.
Ali tužno je to da i nisam sama za to, bilo direktno bilo indirektno, odgovorna nego smo svi zajedno jednostavno odustali.
Nekako su svi izgubili dragocjeno vrijeme za ljude. Imaju druge obveze. Moraju radit, moraju gradit, moraju zaradit. Uzme to vremena čovjeku.
I onda nekako ljudi ishlape. Kave postanu sve rijeđe, izlasci postanu prevelik zalogaj, postane prekomplicirano i uopće dogovorit neko druženje u vrijeme koje svima odgovara.
Uvijek nekome nešto iskrsne i nekako sve drugo postane prioritet, pa se odgodi jednom, pa dvaput, pa se ljudi prestanu i trudit. Kao "vidimo se kad se vidimo".
Da ste mi rekli da će mi se to desit prije 10 godina, rekla bih vam da ste zlobni pesimist. I mislila bih to.
Jer onda sam mislila da se društvo/ekipa/prijatelji neće nikad potrošiti.
Al potroši se.... ishlapi...postane neka vrst kulturnog klimanja više nego istinska želja da čujete i saznate sve.
Ne nužno zato jer vas ne zanima, nego zato jer nemate vremena za baš svaku priču.
Znači li odrastanje postati sebičniji? Ili je to samo obrambeni mehanizam?
Može li se vratiti na vrijeme kada su prijatelji bili dragocijeniji od stvari?
U kojem trenutku održavanje prijateljstva prestane biti radost i postane samo još jedna obveza?
Možda smo to sami krivi jer je jednostavnije stisnuti koju rečenicu na FB (ili blogu :-D)nego uzeti vremena i sjesti i razgovarat s nekim.
Možda možemo krivit kapitalizam pa reć da smo prezauzeti preživljavanjem da bi stigli trošit vrijeme na kafenisanje.
Možda možemo reć da nisu ni ti prijatelji što su nekad bili.
A možda možemo na vrijeme shvatiti da kad ostarimo nećemo se sjetit svake krpice, cipelice i gadgeta koji smo si kupili, nego ljudi koji su nam ispunjavali živote, pa uzet svoja sjećanja u svoje ruke još dok su u nastanku i potrudit se da budu sjećanja vrijedna sjećanja!
Nije sve tako crno. S godinama se mijenjamo, pogledi, teme... Druženje ne treba biti spojeno s troškom, recimo zajednička šetnja je odličan način da prodrmamo dosta toga. Teže je sebe pomaknuti u smislu: mogu se zabaviti bez kune i doći doma bez kune, i sutra ...
OdgovoriIzbrišiUvijek netko zove i organizira ekipu, diže moral. Ako je tebe dopala ovakva dužnost predlažem svjetlije konce za više energije. Glavu gore!
Odlično mi je ovo sa svijetlijim koncima :-D Amalija baš me nasmiješiš kad se najmanje nadam
IzbrišiMoram priznati da se ista situacija i kod mene događa.I ja sam se pitala "Gdje je nestao čovjek", jesmo li sami krivi, živimo li "krivi" život ili je to jednostavno posljedica "bolesnog" životnog tempa?!Bojim se da ima svega, a odgovora koji je pravi ne nađoh:(
OdgovoriIzbrišizanimljivo
OdgovoriIzbrišiHm,najprije vezano uz heklanje i razmišljanje - totalni sam početnik u heklanju, nabadam tek osnovne bodove tako da sam sva u grču kad se dohvatim kukice i nemam vremena razmišljati o drugim stvarima:D A ovo što si napisala stoji, no mogli bismo dane i dane provesti razglabajući zašto je tako. Nije samo kapitalizam uzrok otuđenju, iako je jedan od glavnih uzroka. Možda će nepopularno zazvučati ovo što ću sad napisati ali...ljudi se udalje kad osnuju obitelji i dobiju djecu. Nisam se nikad našla u tom filmu ali vidim da mnogo ljudi jeste.
OdgovoriIzbrišiMožda imaš sreće što još brojiš, kad prestaneš brojati počni dizajnirati tako da ti ne postane jednolično pa te krenu ovakva psihološka razlaganja ko što u mene sad uhvatila.
IzbrišiSve sto si napisala je surova istina,mislila sam da se to samo meni desava...Vec duze vreme se pitam da li je prijateljstvo sve ono sto je nekad znacilo,ili je izbubilo pravi smisao i sve se svodi na poznanstvo,a velika je razlika izmedju ta dva pojma...Svi se mi sa godinama menjamo,menjaju se i okolnosti,sve se manje u coveku vidi covek.Vidi se sta si po obrazovanju,sta marerijalno posedujes,da li si u braku,da li imas decu,po tim kriterijumima nestaju stari prijatelji i eventualno,dodju novi...Tuzno,ali istinito.Pozdrav
OdgovoriIzbrišiDivan post,jest tužno al istinito rekla si nešto o čeMu svi razmišljamo u zadnje vrjeme,ja ipak mislim da je tome doprinjeo najviše internet jer kad vidim na fb koliko ljudi je odjednom onlajn zgrozim se ,druženja su virtuelna i vještačka, ma nevjerujem u ta druženja ,to su druženja bez emocija ....STRAŠNO
OdgovoriIzbrišiAutor je uklonio komentar.
OdgovoriIzbrišiKad vidim koliko je reakcija potaknuo post, i to u tako kratko vrijeme, moram priznat i da me veseli jer nisam jedina s tim na pameti, ali i da me rastužuje što se to očito dešava svima....ništa kolegice! uzet to u svoje ruke i promijenit! Ko što je reko Gandhi: Be the change you want to see in the world!
OdgovoriIzbrišiTo ima veze sa odrastanjem. Kad smo mladji( ili tocnije, kad smo solo ) tad nam je najbitnije druzenje, izlazenje, ekipa. Dodju veze, poslovi i tad se orjentiramo na takve stvari. Druzenje nam postane usputno(kad se nadje vremena).
OdgovoriIzbrišiAli mislim da je i problem do nas zena. Previse smo zabrinute oko svega. Kao da su svi konci u nasim rukama i svijet ovisi o nama. Muskarci su puno opusteniji u tome i nadju vremena za prijatelje. Ali tu se onda opet povlaci jos jedna stvar. Da li mi(zene) same preuzmemo konce u svoje ruke pa muskarci imaju tu povlasticu da se opuste ili smo shvatile da su oni toliko preopusteni da mi moramo preuzeti sve na sebe.
Naravno, svatko mora poceti od sebe...
"Kave postanu sve rijeđe, izlasci postanu prevelik zalogaj, postane prekomplicirano i uopće dogovorit neko druženje u vrijeme koje svima odgovara.
OdgovoriIzbrišiUvijek nekome nešto iskrsne i nekako sve drugo postane prioritet, pa se odgodi jednom, pa dvaput, pa se ljudi prestanu i trudit. Kao "vidimo se kad se vidimo"."
Morala sam ovo da citiram, jer sam se, nažalost, potpuno pronašla u tvojim rečima. Prošle godine smo završile fakultet, i od tada se viđamo najčešće jednom mesečno. :( Tužno, ali jedva se dogovorimo, kao da živimo na različitim krajevima sveta, a ne u istom gradu. A problem je u svima nama. Ne mogu da kažem da sam ja kriva, ili da krivim njih. Sve imamo partnere (neke momke, neke muževe, jedna uskoro i dete), neke rade, neke imaju neke treće obaveze. Dobro je da se još uvek, koliko-toliko, trudimo da se vidimo, i tada se slatko ispričamo, što je jedino pozitivno u ovoj glupavoj situaciji. :)
Možda je onda najbitnije da i to malo vremena bude kvalitetno. Da se ljudi stvarno druže i komuniciraju ma koliko rijetko. A ne da samo sjede zajedno. Treba taj minimum vremena iskoristit do maksimuma.
Izbrišinećeš mi vjerovati, ali ja imam isti problem...heklam a razmišljam o istim stvarima. Mnogo su se ljudi promjenili, iako ne žele da priznaju, jure stvari a gube ljude...kažu da se čovjek mijenja s godina, pa nažalost, danas se ljudi mijenjaju u negativnom pravcu...ali na svu sreću ne svi... :)
OdgovoriIzbrišiI mene tačno počne frstirati da ljudi s kojima sam do juče pila kafu počnu odbijati uz glupe izgovore da nemaju vrmena...baš nikad?